Vladimir Balaić

„Govorilo se pričalo se i utjecaj te sredine prema unutrašnjosti dolazio je. Pa i slučajni prolasci sa tim ljudima....“ „I vi ste 22. maja '43. pobjegli.“ „Da. Otišli smo jednom...bili smo tog dana u školi i odmah poslije nastave dolje, pravac Bilogora gdje smo naišli odmah na...ovaj kako se ta grupa zove...ljudi koji su organizovani bili u tom partizanskom ratu, koji su.....normalno pristupili jedni drugima, oni su nas kao takve prihvatili. I kad je 16. brigada spustila se iz ovog dijela zapadnog... i došli su na Bilogoru onda su nas uputili gdje da se...“ „Gdje da se prijavite?“ „Gdje da se prijavimo.“ „Jeste vi prošli kakvu obuku?Jeste li znali pucati?“ „Obuku? Kroz borbu.“ „Kroz borbu.“ „Prvo naoružanje bilo mi je puška, i šta mi je bilo, bio sam pomoćnik mitraljesca, nosio mu na ramenu one okvire.“ „Koliko ste kila imali?“ „Pa bio sam normalno razvijeno dijete.“ „Je to bilo teško nositi?“ „Nije to ni teško. U okvir..nije to neka posebna težina. Niti nakon pola godine dobih ja puškomitraljez umjesto tog okvira. Tako kad smo išli u...sa Bilogore u Zagorje na ovaj Lepoglavu pa onda iz Lepoglava ja sam bio puškomitraljezac.“

„I ova jedinica u kojoj sam ja bio ta 16. brigada, drugi bataljun, pratili smo ih. Međutim u noći kada su oni stigli, tu je jedan potok koji ide preko, ovdje je cesta preko i ova četa u kojoj sam ja bio, ona je došla i potisnula njih preko, ali sada su tu oni noćili preko. Tišina je bila u noći i ja kao komesar čete osjećam se odgovoran i kad je svanulo išao sam u obilazak ovih naših na položaju. I gle kog vraga nitko me nije gađao nego, to je bilo baš na nas upereno. Pala je ovaj bomba kraj mene i eksplodirala. Oderala mi prsa i ovdje ruku. Na prsima mi je bila ovako otprilike široka oderotina sve do rebara, krv je išla na usta. A jedno pola kilometra od nas je pokretna ambulanta je radila. I dođem tamo kod njih, bez pratnje odoh onako sam. „I šta bi?“- ovak' me gleda. Na stol da mi pomogne.. I kad počne to da mi...ja se proderao na njega: „Uzmi bar neki oštar nož pa reži, a ne ovako!“ I dobro to mi isjekli i jedno sat dva tamo sam ostao gdje su previli i to ostalo. I došao je jedan kamion da koji je pokupio ranjene. Na pruzi koja ide Zagreb-Beograd tamo prije Suhopolja... Na toj pruzi ispod te ceste di treba prijeći, dva obična vagon.... i jedna i druga vrata raširena i tu me stave unutra samoga.....Mislim krajnje nehumano. I tamo nit ima lokomotive nit išta. I tako smo čitav dan proboravili u vagonu. Tek iduće jutro lokomotiva nas je odvukla....“