Zdravko Macura

"P: Recite higijenski uvjeti, kakvi su bili? O: A to, to je ipak posebna priča. P: Možete nam reć ako se sjećate? O: Ma to je, slušaj, kraj tebe, se mokri, vrši nužda, i ti isto nema šanse da…već smo počeli mljackati po P: Fekalijama O: da, ko da smo, tu blizu gdje smo našo si neki kutak da se, da se skriješ, zbrineš i tako ono. Ja se sjećam ko sada da sam ja isto imao problema s time, ja sam imao cijelo vrijeme proljev. To je bilo strašno. A nemaš se gdje oprat nemaš se gdje umiti nemaš se gdje ? ni obrisati. P:Ništa toga nije bilo? O:Ništa, ništa. P:Uopće se niste prali svo to vrijeme? O:Ne, ne, ne. Ne, ne. Ja samo znam da je nekoliko puta ta rana meni koju sam imao, da je mati pocijepala i zadnju onu suknju koju je imala da to drži je li da stisne da ne bi P:Da se ne bi zagnojilo O: Zagnojilo ili raskrvarilo ponovo i tako dalje. P: Znači da ste imali sreću, imali ste sreću onda s tom ranom da se to nije zagnojilo, da se to zagnojilo… O: Ne znam P: Znači nikakvih higijenskih uvjeta, ništa? O:Ne , ja kao dijete se sjećam da sam baljezgao po onome da je bilo negdje dalje opet ne mogu egzaktno ni reći da ni ne ali ja se sjećam da sam ja po svom vlastitom izmetu gazio, a onda sam i gazio i tuđi P:I tuđi i vaš O: Jer se meni curilo niz, niz noge, sve. Jer sam proliv imao i tako. P: A po noći kako je bilo? O: Hladno. P:Hladno O: Očajno P:Jel se moglo spavati? O: Umor te savlada i onda moliš boga da zaspiš da ne doživljavaš to što gledaš, ne i tako. Ali kažem ta bošča, i ta pregača prednja i zadnja moje matere koju je uspjela nosit cijelo vrijeme sa sobom je bilo sve što smo imali da se možemo onako u četvoro je li pa da se s time pokrijemo. P: Ni liječnika cijelo to vrijeme niste vidjeli? O. Ne, dolazile su neki, neki su dolazili u bijelim tim, kako se zovu, kombinezonima. P: Prilikom ulaska u logor da li ste dobili neki broj neku registraciju? O: Ne, ja to nisam to ne nego je samo je mati morala reći ime i prezime i onda „imam troje djece“

"O: A '42. godine kad je bila ova baš tragedija na Kozari mi smo isto bili zakopani dole, smješteni i sjećam se ko sada da vidim sliku kada je mati da utiša ovog mlađeg brata koji je kmečao nije imao ni dva tri mjeseca. Ovaj…stavila mu je ruku na usta i tako od uzbuđenja držala. Strina govori vid'la je udavit ćeš dijete. Ne. Mama se onda, je li, došla k sebi. I u tom trenutku je lupali su je li kundacima i tako i onaj pokrov koji je bio s lišćem ovaj pokriveno, osjetili dasku i tamo su nas pronašli i jednog po jednog izvlačili vani. P: 'Ko vas je pronašao? O: Ustaše. Ustaše su nas pronašli. I sad kako sam ja ovaj…bio među posljednjima jer prvo je izašla mati pa ovaj mlađi brat, najmlađi brat Rajko, pa onda je Slavko pa je mene Slavko izvlačio, pomog'o da strina me može dignuti gore. I u trenutku kad sam ja izaš'o gore onda su me odgurnuli da vide ima li još koga. I kako me taj ustaša odgurnuo ja sam se naboo na onaj šiljak jer je od bombe drvo palo pa su te grane…ja i danas imam ovdje ožiljak kako me je jedna duboka me ubola… P: Ubodna rana, da. O: Ubodna rana ostala i takav sam ja mati to lišćem nekim zemljom zalijepila i tako i zavila kol'ko je mogla i od tu kako smo uhvaćeni više se mi nismo do oslobođenja vraćali u svoje selo. Kuća je opet bila zapaljena. Al' ovaj put i Nijemci i ustaše i tako dalje jer je baš sa tog kraja našeg krenula ta Kozarečka ofenziva. P: Što je kasnije bilo? Znači, govorimo o '42-oj, to je bila zima '42 kad su vas…? Proljeće? O: Ne, to je bila, ne, ne jesen… P: Jesen, jesen… O: To je bio septembar, septembar '42. godine, i ovaj, mi smo kako su nas vodili po onim gorama i brdima i tako dalje, do ceste, mi smo sve više nailazili na svoje rođake. Dakle, i moje sestrične, tetke i tako dalje, sve su…pomalo su nas, ovaj, prikupljali i nismo znali kamo nas vode. Al' uglavnom stigli smo do Jasenovca. P: Prije toga, kol'ko dana je trajao taj put, to je sve išlo pješice? O: Sve pješke išlo, taj, ne znam da li ima svojih 40 kilometara ali mi smo i noću i danju, bez vode bez ičega, je li. Ja se sjećam da sam ja mati, mater držao za skute, stariji brat je držao za jednu ruku, a ovoga mlađeg mati je nosila tako da ona simbolika majke knežopoljke ona slika je li O: Je tipično ono što ja nosim kao sjećanje na te dane ili ta događanja iz mog djetinjstva. Najneposrednije. Zaustavljali smo se svakih, ne znam ja, nekih etapa…kao ajde odmorite ili neko rikne straga i tako dalje, ali evo mi smo uspjeli izdržati do Cerovljena, najprije do Cerovljena, u Cerovljene su tamo na onom jednom velikom…jednoj velikoj livadi su nas zadržali tu smo proveli dvije noći i tri dana i onda su nas počeli razdvajati i neke su slali u jedan logor, nekoga u drugi logor P: U to vrijeme nisu vam davali hrane ništa? O: Ne, ne, ne šta je bilo, ja sam osjećao da je moja mati tog brata kol'ko god je bila ono vidio sam je da je snažna al da je odlučna bila, ali ja mislim da mu je posljednju kap mlijeka…"