The following text is not a historical study. It is a retelling of the witness’s life story based on the memories recorded in the interview. The story was processed by external collaborators of the Memory of Nations. In some cases, the short biography draws on documents made available by the Security Forces Archives, State District Archives, National Archives, or other institutions. These are used merely to complement the witness’s testimony. The referenced pages of such files are saved in the Documents section.
If you have objections or additions to the text, please contact the chief editor of the Memory of Nations. (michal.smid@ustrcr.cz)
Nosili smo drvene klompe
Rođena je 1933. na Sušaku u obitelji izbjeglia iz Istre.
Drugi svjetski rat dočekuju u Bačkoj od kud ih tjeraju mađarski fašisti.
Odvode ih u logor od kuda bježe prije deportacije.
Kao izbjeglica biva udomljena u jednoj familiji.
pamti žrtve bombardiranja i raskalašena ponašanja ruskih osloboditelja.
Nakon rata vraća se s obitelji u Istru gdje do danas živi.
„Kad je bilo bombardiranje Beograda, to ne možete zamisliti, te leševe, ruke i noge po cestama. To se svako malo sjetim, to je strašno, a lijepih uspomena se ne sjećam.“
Sonja Ritoša, djevojački Grubić, rođena 28. veljače 1933. na Sušaku (danas dio Rijeke). Imala je sedmero braće i sestara. Otac Jovan Grubić rodom je bio iz Funtane u Istri i kao antifašist bio je zatvaran od strane talijanskih fašističkih vlasti, no uspio je pobjeći iz zatvora u Puli i sa suprugom Marijom i djecom pobjegao je u Jugoslaviju. Radio je kao mehaničar šivaćih strojeva na Sušaku i u Bakru, a 1935. obitelj se preselila u Daljski Rit u Vojvodini. Na dan napada Sila osovine na Jugoslaviju 1941. selo je zauzela mađarska vojska i obitelj Grubić odvela u logor u Novom Sadu. Zbog očevog antifašističkog djelovanja cijela obitelj je zamalo bila strijeljana. Nakon nekoliko mjeseci obitelj je pobjegla iz logora i preko Dunava stigla u Pančevo gdje je uhvaćena, ali srpske kolaboracijske vlasti djecu su davale na uzdržavanje obiteljima u Beogradu. Smještena je kod obitelji Ilije i Simone Dragičević koji su je brižno pazili te je pohađala osnovnu školu. Otac se za to vrijeme bavio prodajom povrća. Nakon dvije do tri godine vratila se svojoj obitelji. Preživjela je savezničko bombardiranje Beograda 16. travnja 1944. te i danas pamti brojne mrtve i razaranja. Jednako se sjeća i oslobođenja Beograda os strane sovjetske Crvene armije 20. listopada 1944. Nakon završetka rata obitelj se htjela vratiti u Daljski Rit, ali kuća im je bila porušena pa se obitelj nastanila u Karavukovu, a 1948. se odselila u Pulu, gdje je Sonja Grubić završila gimnaziju. Zbog gladi obitelj se vratila u Vojvodinu i nastanila u Zrenjaninu gdje je Sonja Grubić upoznala prvog muža i rodila sina. Muža je napustola 1952. te se vratila u Pulu kamo su joj se ranije vratili i roditelji. U Puli je upoznala drugog muža kojem je rodila kćer i nakon nekoliko godina otišli su živjeti u Osijek. U Pulu se vratila 1961. te se udala i treći put. Radila je u poduzeću Brionka gdje je dočekala i mirovinu.
© Všechna práva vycházejí z práv projektu: Testimonies of Istrian survivors
Witness story in project Testimonies of Istrian survivors (Lenka Kopřivová)