The following text is not a historical study. It is a retelling of the witness’s life story based on the memories recorded in the interview. The story was processed by external collaborators of the Memory of Nations. In some cases, the short biography draws on documents made available by the Security Forces Archives, State District Archives, National Archives, or other institutions. These are used merely to complement the witness’s testimony. The referenced pages of such files are saved in the Documents section.

If you have objections or additions to the text, please contact the chief editor of the Memory of Nations. (michal.smid@ustrcr.cz)

Jakov Rojnić (* 1925)

• rođen 1925. u selu Kovačići

• talijansku osnovnu školu završio u Petehima

• u rudniku Raši čuo je priče o partizanima

• nakon kapitulacije Italije sudjelovao u organiziranju prvih partizanskih jedinica

• tijekom rata ranjen u nogu, a tri njegova brata su poginula

• sudjelovao u spašavanju savezničkih pilota i suboraca u Rovinju

• završetak rata dočekao u Rovinju

• nakon rata imao zadatak čuvati njemačke zarobljenike

• zaposlen u policiji, radio na jugoslavensko – talijanskoj granici sprečavajući krijumčarenje

• direktor nekoliko poduzeća

Jakov Rojnić rođen je 1925. godine u malenom istarskom selu Kovačići. Otac Paškvalin i majka Foška (rođena Draguzet) imali su dvanaestero djece od kojih je desetoro preživjelo. Otac je bio veteran Prvog svjetskog rata. Tijekom talijanske vlasti u Istri, njegovo prezime promijenjeno je u Roini. Talijansku osnovnu školu završio je u Petehima. U školi su malo učili, nešto pismenosti, matematike i geografije. Više je volio biti kući nego u školi. Bili su kažnjavani ako nekoliko dana ne bi došli u školu, a za teže bi prekršaje klečali na soli. Nije redovito odlazio ni na pripreme za talijansku vojsku pa je za kaznu trčao krugove, a jednom su ga zatvorili na par dana. Odnos sa Talijanima tijekom talijanske uprave bio je težak. Neugodno je bilo ići tražiti dokumente u državne urede, a pred karabinjerima su bježali. Materijalno stanje stanovništva se popravilo kad je Italija ratovala u Etiopiji. Tada je započela eksploatacija raškog rudnika što je otvorilo nova radna mjesta pa se nekako i bolje živjelo. Braća, sestre i on pomagali su u kući, a mama je na šivaćem stroju krpala i krojila susjedima odjeću prehranivši obitelj na taj način. O partizanima su ljudi saznali iz priča u rudniku o tome kako se u Jugoslaviji bore za slobodu, ali sve do kapitulacije Italije nisu postojale čvrste organizacije iako se izvršilo nekoliko diverzija. Svi su se veselili nakon kapitulacije Italije, masa ljudi krenula je u razoružavanje. Jakov je pobjegao s posla kako bi se priključio akcijama. U jednoj akciji razoružani su karabinjeri u Barbanu. Sudjelovao je u organiziranju partizanskih jedinica u Žminju gdje je sakriven svjedočio bombardiranju grada. Tamo je prvi put dobio oružje u ruke. Od Žminja su otišli u Lupoglav jer su imali zadaću probiti se u Jugoslaviju. Došli su do Žejanske šume gdje su se pokušali prebaciti preko granice, četiri pet puta su pokušali, četiri pet dana bili su bez hrane. Tada je došla odluka da se oni koji žele pokušaju vratiti i organizirati otpor, a tko želi mogao je opet pokušati proboj. Jakov je uz pomoć pastira došao do Krbuna gdje je zajedno sa suborcima lijepo primljen od strane seljaka, a dobili su i hrane. Naposljetku su došli do svog sela gdje su u međuvremenu došli Njemci. Susjedi su im rekli da stave bijelu maramu što su i učinili. Njemačko zapovjedništvo se nalazilo u kući do njegove. Brat koji se skrivao u šumi poginuo je kad su ga strijeljali Njemci. Drugi brat Roko je nastradao nešto kasnije. Roko je bio politički najaktivniji. Organizirao je grupu SKOJ-evaca sa zadatkom pripreme partizanskih jedinica, prikupljanja hrane za partizansku četu. Početkom 1944. priključio se operativnoj partizanskoj jedinici koja je prolazila kroz selo. Išli su do Brgudca. Kad su došli do Lanišća sreli su karabinjere koji su se predali. Nitko ih nije ozlijedio, ali su im uzeli odjeću. U operativnim jedinicama prošao je cijelu Istru. Bio je zapovjednikov miljenik postavši njegov ađutant. Jednom prilikom minirali su prugu Trst – Rijeka kad su ih napali Njemci. Cijeli se bataljon povukao osim zapovjednika i njega. Nedugo potom Jakov je bio ranjen u koljeno pa nije mogao hodati. Međutim četa je dobila zadatak da ide dalje pa ga je njen zapovjednik optužio da je Talijan i saboter. Četa je otišla, a po njega su došli idući dan. Rekao je zapovjedniku bataljona za taj incident pa je zapovjednik čete kažnjen zatvorom i ostao bez činova. Seljaci su Jakova odnijeli u skrovište gdje je proveo sedam ili osam dana, a potom je prebačen u pozadinsku stanicu gdje mu je tretirano koljeno. Jedan dan ga je posjetio brat Tone sa jednim kurirom kad su odjednom zapucali Njemci. Uspjeli su se sakriti, a potom i pobjeći Njemcima. Kako nije bio pokretan uskoro je dobio papire da ide kući. Kad je u ožujku 1944. stigao kući majka ga nije prepoznala. Kod kuće je ostao dok mu koljeno nije zacijelilo. Tada se priključio pozadinskim jedinicama sa zadatkom čuvanja straže i osiguranja područja. U nekoliko je navrata spasio živote engleskim pilotima i pomogao im da se domognu svojih trupa. Jednom je dobio zadatak da spasi pilote i dođe do njihovih padobrana. Spasio je pilote, ali padobrane su uzeli neki seljaci. Kad im je zaprijetio smrću dali su mu padobrane. Jednom prilikom trebali su prijeći preko rijeke Raše koja je bila hladna u to vrijeme, a većina u jedinici nije znala plivati. Našao se neki Ličanin vikati zašto ne skaču u vodu, a kad je on pao u vodu jedva su ga izvukli i spasili mu život. Jakov je dobio zadatak da ide zadnji tijekom prelaska i da puca u one koji bi možda odbili prijeći rijeku. Ipak svi su prešli preko rijeke Raše. Sudjelovao je i u spašavanju suboraca na području Rovinjštine. Kraj rata dočekao je u Rovinju gdje je hvatao Njemce i čuvao njemačke zarobljenike. Njemačke zarobljenike je potom prebacio u Rijeku. Sjeća se Pule iz 1945. kao razrušenog grada s malo stanovnika. Poslije rata se pridružio policiji, a radio je i kao policijski komesar u Motovunu. Uskoro je završio policijski tečaj nakon čega je radio na jugoslavensko – talijanskoj granici sa zadatkom sprječavanja krijumčarenja. U Puli je nekoliko godina radio i kao direktor nekoliko različitih poduzeća.