„A oni su išli popreko. Kad smo stali pred kolonu, taj pokojni Đovanin kaže: Paškva ja bježim! Pa kud ćeš bježat? Kuda da bježiš? Pa ne možeš pobjeći. Već smo bili opkoljeni. U koloni i gotovo se busli s njima. A onda ostao, a gore su bili tri šofera. Išli su, a jedan je imao jedan rubac bijeli vezan na četiri čvora, je valjda vozio kamion sa ovom zvijezdom. Skočili na kamion, a bilo pušaka gore i svega. Onda sve te stranice razbijaju, te puške. I tako i ovaj ajme i onda izvukli sve te muškarce osim njega, toga što je vozio jer je imao taj rubac na glavi, valjda su smatrali da prisilno vozi. Ove su pred nama strijeljali u potiljak tako da su pucali u njih pred nama i pali su pred kamion da je odmah mlaz krvi izletio i ubili ih. I pali dole i nakon toga, jer su oni žurili na Barban, nakon toga odmah preko tih leševa prevezli su nas kamionom za Žminj, a oni su ostali tamo. A ja dok su oni tamo pretraživali… Jedan koji – ja ne razumim njemački. Mi nismo znali. Te žene sve prestrašene. To nitko nije htio govoriti ništa. A šta ja znam. Valjda mladost i sve, već vidjela sam da će i nas strijeljat. Kad smo gore, ja se opraštala sa životom. Kažem: ajme mlada sam evo cvijeće će rasti, mladost će se veseliti, a ja ću ležat kao hrpa kosti u tom grmu. To su mi bile zadnje misli. A još došli taj koji je talijanski prevodilac na kamion, a nitko nije govorio ništa, a ja se suprotstavila: Dobro pa kad ste već njih strijeljali, pa riješite pa da bude dosta te agonije!
A on me gleda, imala sam neku dekicu pa me gleda. Mislio da sam oružana. I onda pusti i ja pokušala sam mu reći šta rade, da nije pošteno, a nas odvezli u Žminj…“
„Najednom bila je jedna prečica, sad nije. Ja sam samo jednom bila u Žminju poslije rata, a nikad poslije. Čak mi je i to bilo prisjelo. I ovaj bila je jedna prečica da ide isto kako su ioni okretali prema Puli i ja idem tom prečicom kad sretnem na jednog Nijemca i jednog civila. A on me vidi sa tom dekom i nešto rekao njemački ne znam što. Ne znam ni danas i ovaj drugi uperi pištolj u mene. A moja mati je vidila jer put je bio nisko od ceste. Joj dite moje ubit će te sada! Ubit će te sada! I on stoji pištoljem prema meni i na moment ovako stanem. I ja ne znam valjda je bila hrabrost nekakva, već smo bili polako ludi. I ne znam instinktivno nekako bez hrabrosti bez ništa, tako sam se u lice počela njemu smijati da uvijek se mislim da sam ja njemu luda. Jer je sam pištolj ovako uperen u blizinu u mene. I on gleda i onda kad je vidio da se ja tako strašno smijem… Gleda ova viče , plače. Onda je uzeo pištolj, metnuo u džep. Što će?!. I ja sa tom mojom dekom idem dalje kao da ništa nije bilo. Tako da sam dva puta bila na strijeljanju u jednom danu…“
„Ja sam bila jako aktivna i svako veče smo išli pilati. Njemci su postavili straže oko pruge, čuvali prugu i ovaj postavili su telefonsku vezu… sve…, al gledali smo kad bi bilo donekle slobodno,imali smo svoje aktiviste i navečer bi se pokupili, bi uzeli onaj“šegun“ veliki i prvo vrijeme bismo samo jedan ovaj telefonski ili telegrafski stup odrezali, ali bi ga vezali nazad i ponovo radili. Onda smo dva puta rezali, ali ono sve je to bilo mlado, ni straže ne bi postavili ni ništa ne bi. Radili smo, mlatili bi mi to, ali jednom se dogodilo da je bila jedinica partizana, mislim u selu Butkovići ili tamo jedno Brščići ili ne znam, to su bila sela tu u Roveriji. I išli su i oni ovaj u akciju rezat jedan veliki stup i ovaj svjetlosni stup koji vodi za Pulu. E kad mi dođemo najednom to počelo, te mine eksplodirale, a onda bježi natrag, a ovi koji su minirali su se vraćali. Onda mi počeli bježat ispred njih jer u noći se nismo znali, a već je bila pšenica rasla i sve. Onda bježi preko pšenice, a jedan trči zamnom. Oni mislili dfa smo mi neprijatelji. Ajme šta ćemo sada? A kad naiđem na na jedne seljane, a spalili su im kuću ranije Nijemci. Oni su spavali u šumii naiđem ranije na te poznate i oni drugi viču: Nisu to Nijemci, to su naši! Nemoj bježati! Nemoj, dođi tamo! Kako je ovaj partizan što je umjesto Nijemca trčao za mnom, ja sam izgubila cipelu pa ostala negdje u pšenici.. I kako smo preko pšenice bježali...“
Ruža Sirotić Camlić-Dora, rođena 1926., u siromašnoj obitelji. Živjela je u Vinkuranu, selu nadomak Pule, gdje je i završila četiri razreda talijanske škole. Djetinjstvo je bilo teško i živjeli su u siromaštini. U antifašistički se pokret uključuje u kolovozu 1943. Biva primljena u SKOJ, te po zadatku odlazi na Proštinu kako bi se povezala s tamošnjom organizacijom. Vraća se kući, ali mora živjeti u ilegali zbog opasnosti od uhićenja. Primljena je u Kotarski komitet SKOJ-a. Obilazi teren, održava sastanke sudjeluje u akcijama piljenja telefonskih i telegrafskih stupova, pisanja parola, dijeljenja letaka antifašističkog sadržaja. Svjedok je velikih zločina koje su nad civilnim stanovništvom vršile nacističke i fašističke postrojbe tijekom tzv. „Rommelove ofanzive” u listopadu 1943. Nekoliko je puta izbjegla strijeljanje od strane nacista i fašista. U ljeto 1944., sudjelovala je na velikom skupu AFŽ-a koje se održalo u Istri. U prosincu 1944., odlazi na skojevski tečaj u Gorski kotar. Vraća se u Istru i dočekuje u Puli kraj rata. Poslije rata obnaša odgovorne funkcije u partijskoj organizaciji. Završava poljoprivrednu školu, a potom i Višu ekonomsku školu u Puli i postaje knjigovođa. Udala se 1952., za supruga antifašistu i partizana. Ima dvije kćeri.
