The following text is not a historical study. It is a retelling of the witness’s life story based on the memories recorded in the interview. The story was processed by external collaborators of the Memory of Nations. In some cases, the short biography draws on documents made available by the Security Forces Archives, State District Archives, National Archives, or other institutions. These are used merely to complement the witness’s testimony. The referenced pages of such files are saved in the Documents section.

If you have objections or additions to the text, please contact the chief editor of the Memory of Nations. (michal.smid@ustrcr.cz)

Dinko Tamarut (* 1941)

• rođen 6. rujna 1941. u Staroj Novaliji na Pagu

• 1952. preseljava se u Rijeku kod sestre

• 1960. završava srednju tehničku brodograđevnu školu.

• 1962. zaposlen u poduzeću Vulkan

• 1965. ženi se

• 1969. postaje član savjeta komunista i do danas je član Socijaldemokratske stranke

• 1987. prelazi u poduzeće Metis

• u ratu devedesetih postaje član teritorijalne obrane i sudjeluje u osiguravanju najvažnijih lokacija u Rijeci

• 2003. umirovljenje

• 2005-2010. predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke

• od 2010. predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije

Polazi iz Stare Novalije na Pagu, gdje je rođen 6. rujna 1941. godine. Odatle su i njegovi roditelji. Majka, iz doma Peranić,  rođena je 1906., a otac 1901. Vjenčali su se 1925. i imali  pet djeca, od kojih Dinko je najmlađi, najstarija je Marija. Brat mu je umro, isto kao jedna sestra, koja preminula još kao dijete. Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Najčešće ljudi su tamo radili kao ribari ili u poljoprivredi, u glavnom bavili se vinogradarstvom. To je bilo „tipično malo pomorsko mjesto“, ali ono što je bilo specifično samo „za nas i naše krajeve dolje je ovčarstvo i više-manje poznati paški sir.“. Važno što svjedok spomenuje, je da to su bili jedini izvori prihoda i drugih nije bilo.

U tom smislu, „bez industrije“ na otoku, sve je diktirala ljudima priroda. Što sada nekako identificira grad Tamarutov za što su ponosni njegovi stanovnici je, da u Staroj Novaliji osnovana je bila jedna od prvih ribarskih zadruga na Jadranu (svjedok nije siguran da li je to bio 1907. ili 1914). 

Međutim život na obali je bilo težak i puno ljudi odlazilo u druge zemlje. Kao primjer Tamarut priča o svom stricu koji, imajući 25. godina, 1929. otišao iz Stare Novalije. Zajedno s mještanima otoka Paga, uključujući i stanovnike Novalije, stric je otišao u Urugvaj. Neki su se vratili, neki ne, njegov stric je tamo umro. Sve to zbog jako teške situacije koje se osjećao i nakon Dinkovog rođena, ali „to je manje-više poznato i nešto posebno ne bih mogao izdvojiti.“

Među onima koji su pričali svjedoku o Drugom svjetskom je puno mladića koji su otišli na školovanje na kopno još prije rata. U bivšu banovinu Hrvatsku, kako to zove Tamarut. Rođeni u dvadesetima morali 1941. u vojsko, „bili su normalno rekrutirani“, a bili su „van rodne kuće“. Naravno, jer jugoslavenska vojska brzo izgubila, „puno njih se kasnije priključilo NOP-u i završilo u partizanima“, kako kaže. Puno njih kao „pripadnici naših partizanskih jedinica“ - naših u značenju tih iz Paga. To je jedan iz razloga za koji je rat „ostavio dosta tragova“ na otoku.

Njegov otac je bio vojnik 1941. Dobio poziv za jedinicu u Sloveniji. Mobiliziran, završio u talijanskom logoru. Kraljevina Jugoslavija kapitulirala u aprilu, puno ljudi se vratio doma, ali Tamarutov otac, je imao, kako kaže svjedok, „sreću“ završiti kod Talijana „u zarobljeništvu u Udinama“. Vratio se krajem desetog ili jedanaestog mjeseca. Tamarutova majka je dolazila u općinski ured u Pagu, ali bezuspješno. Tamarut je u tome „sudjelovao“, jer majka je bila trudna, s njim u trbuhu. Otac je ostao doma nakon povratka, ali puno mobiliziranih, koji su bili u talijanskim logorima morali u vojsko NDH. Takav je bio ugovor među Mussolinija i Pavelića, kako kaže Dinko Tamarut, sjećajući se očeve priče o tome da svi Hrvati, točno katolici, jer „se gledao po vjeri“, bit će pušteni doma.

Priča Tamarutova su u glavnom sjećanja drugih ljudi, on često kaže: „ono što su mi drugi spomenuli“. To se tiče i ratnog razdoblja, kad je njegov Pag bio dio NDH (Nezavisne Države Hrvatske). Prema njegovom znanju jedini ustaše su bili u glavnom u Novaliji i Pagu, ali neko vrijeme stacionirana je talijanska vojska. Nisu dolazili u Staru Novaliju jer su bili samo u gradu Pagu, a kako navodi sugovornik, Pag je veliki otok, “od današnjeg Paškog mosta do rta Luna je 75 kilometara.“ Talijani su onda boravili samo u glavnom, općinskom gradu otoka. Tamo se živio malo bolje, jer osim istih, malomjesnih, otočnih načina zarađivanja bile je i solana. Međutim zarađivao se samo malo više nego u većom mjestu poput Novalije. Važno je spomenuti da komunikacija za druge dijelove otoka je bila jako slaba. Jedina šansa doći do npr. ureda je bilo pješke, a prije ustati u sredini noći. To je trajalo 4, ili 5 sata u jednom smjeru. Rat je, međutim, donio nove prilike. Ruta preko Paga je postala najvažnija kurirska veza među kopnom i štabom na Visu.

Oslobodilački Pokret je slao informacije „s Velebita, iz Like i Gorskog kotara preko Paga i onda dalje na Olib i Silbu pa sve do Visa.“ Bila je to, kako kaže Tamarut, najvažnija veza za partizane i dalje spomenuje da je „s ove naše sjeverne strane koja je više prema Rabu, bila je jedna veza, na jugu otoka je bila druga veza“. Ta staza postala i uzrok ljubavnih priča, jer partizani, kuriri, morali ići preko Paga. Neki od njih kretali dosta često. Jedan zvao se Nikola Starčević i bio je dečko iz Velebita. Znao kako proći iz Velebita za Pag. Kad su njemu potopili Nijemci batanu, mali čamac, na drvenoj gredi preplivao Velebitski kanal. Njegova dostignuća opisao je Ante Zemljar. Starčević je poslije rata, 1946. udao se za Mariju, Dinkovu sestru i još se borio na poslijeratnim frontima, jer Tamarutova kuća je bila „sjecište tih kurirskih veza“.

Svjedok sjeća se da puno njegovih susjeda, mladića iz sela Stara Novalija, je bio mobiliziranih 1944. i 45. u partizanske jedinice. Jedna od takvih jedinica je došla u kuću njegovih roditelja, koja je bila dosta velika. Sjeća se gledanja kako vojnici čiste puške i ostalo oružje, a najviše konzerve koju je dobio. Taj ukus je ostao s njime cijeli život. Drugo važno sjećanje na svjetski rat je skrivanje iza kuće. Drugi „detalj” je to da su dva puta bježali iz kuće. Uvala u Staroj Novaliji je imala samo par kilometara. Sad je njemu to malo tragično i smiješno, ali svi su gasili svijeće, jer su se bojali da njemačke i talijanske brodove će pucati po njima. Brodove su zvali su nje „pinice“.

Tamarut često priča o roditeljima. Za njegovog oca najvažnije je bilo onda preživjeti i hraniti obitelj. Samo na kraju, 1944. bio je mobiliziran. Imao je već 40., 45. godina. S 4. armijom je otišao do Rijeke, gdje je ostao da osigurava današnju zgradu Jadrolinije. Njegova jedinica je krenula dalje, do Trsta, ali on je bio prestari vojnik za to. Na jesen vraća se kući i to je jedno jako važno sjećanje Dinka Tamaruta: „To mi je ostalo u sjećanju da neki bradati čovjek dolazi i ja bježim od njega, a on je donio nekakve bombončiće koji su mi ostali u sjećanju. To su jako ukusni bomboni koji su imali pekmeza unutra“.  Iz velike povijesti važno je za njega spomenuti da bez antifašizma ne bi bilo povratka krajeva, kao Istra i Rijeka. Tako da su to bili Rujanske, tj. Pazinske odluke koje su dozvolile da 4. armija krene za to područje i se teško bori tamo. Čega se pokušava sjetiti Savez antifašističkih boraca i antifašista Primorsko-goranske županije. Tamarut kaže „da nije bilo te antifašističke pobjede, s jedne strane vojničke pobjede, a s druge diplomatske pobjede, nikada ovi krajevi ne bi bili vraćeni matici domovini.“

Svjedok nije, do škole u Rijeci, znao da na obali Slana je bio logor na Pagu. Nitko od njegovih nije tamo bio. Zna da je to bio logor gdje su od ustaških postrojbi stradali i Srbi, i Židovi i anti-fašisti. Više zna o tome da ploča na toj obali, koja sjeća na logor, je uništavana u 90. i nitko od Vlade ne dolazi tamo u zadnjih par godina.

Priča puno i o drugim stvarima koje je proučavao, kao što je „bijela smrt“.  Udruga antifašista obilježava Memorijal 26 mrtvih partizana od 1962. Riječ je o borcima koji su došli iz ličkih i drniških krajeva u Gorski Kotar (iz Jasenka u Mrkopolje) zbog ranjena, umornosti itd. 26 od njih je umrlo na putu zbog snijega i nižih temperatura, a i oni koji su preživjeli do kraja života sjećali i sjećaju tog iskustva. Ta zajedništvo koje polazi od toga, je razlog da „na tom području

nismo imali nikakvih ekscesa“ i Domovinskom ratu.

U 1952. Tamarut završio školu, točno četvrti razred. Škola je radila od 1948. kao osnovna. U Rijeci, gdje živio kod sestre i njezinog muža („bili su mi roditelji“), završio osmi razred i tehničku školu. Većinu života radio u poduzeću Vulkan. U to vrijeme vjenčao se je. Krajem osamdesetih otišao do firme Metis. Kako danas kaže to je bila sreća, jer zadržao svoj posao. Njegovi kolege su često otišli na ratovanje u 90., a kad su se vratili nije bilo više njegovih mjesta zaposlenja, niti poduzeća u kojima su radili.

O devedesetima i tranziciji priča da „možda smo mi svi bili malo previše slobodni pa smo mislili da se može tako jednostavno i ne vodeći brigu puno ni o radnom mjestu, ni ovome, ni onome, ali očito je došlo jedno drugo vrijeme kad se trebalo snalaziti na druge načine.“ To snalaženje obuhvaća i Domovinski rat. Tamarut nije znao da on dolazi – „toliko nerazuman pa da nisam mogao neke stvari shvaćati“. Kao apsolvent škole oficira početkom devedesetih postaje član teritorijalne obrane u Rijeci. Kasnije pripada Zapovjedništvu pričuvnog sastava Hrvatske vojske Općine tog grada. Sudjeluje u osiguravanju važnih vojnih objekata i završavanja izgradnje ratnog broda Petar Krešimir. Dosta priča o tome kako i zašto u okolini Rijeke u devedesetima nije bilo stradanja Srba ili rata među njima i Hrvatima. Za njega, osim rada Franje Starčevića i njegove škole, najvažnije je da je preživjela ideja bratstva u borbi protiv fašizma iz Drugo svjetskog rata. Najviše na tom riječkom području je ono vezano za 13. primorsko-goransku udarnu diviziju, u kojoj su bili i Goranci i Primorci i Otočani. To znači da su bili pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, u time „jedna trećina boraca koji su bili drugih nacija, a većinom su to bili Srbi, Slovenci i Talijani.“ Tamarut misli da je to zajedništvo još više potvrđeno ratom 90. Formalno, kako kaže svjedok, potvrđeno je sporazumom iz 1992., kad su ljudi iz Gorskog Kotara obećali da nisu hvatati oružje, a fokusirati se na suživot.

Dinko Tamarut je jako angažiran u društvo. Nakon umirovljena, od 2005. do 2010. bio je predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke. Udruge se bave zalaganju „za slobodu i demokraciju, za sve ono što je antifašizam donio, pogotovo u ovim krajevima.“ Uključen u nekoliko programa, najčešće fokusiranih na Drugi svjetski rat (sjećanje, obljetnice, učenje mladih) i manjine, npr. „Škola mira“. Prije toga bio je tri puta gradski vijećnik. Dobro je spomenuti da udruge u koje je uključen bore se i s uništavanjem spomenika postavljenih žrtvama fašizma i antifašističkim borcima. Jer po njegovom mišljenju nije to ljudsko, a i je „zagovaranje antifašističkih ideja“, mazati po spomenicima ili ih uništiti.

Tamarut završava da „mladi su kao spužva, oni upijaju sve ono što vide i čuju“, a kad po njegovom mišljenju odgoj mladih treba da ima prvenstvo u društvu, onda prvo i najvažnije je kako se oko njih ponaša obitelj. Naravno, kako govori, i škola, društvo, ali roditelji imaju tu najviše rada. Sanja sjedinjeno društvo, bez razlike  u godinama, koje ostvari život sretan, bude zadovoljno. I da, „kao individue da se u tom smislu i svi skupa pripremimo za ono što nas očekuje u budućnosti“, bez obzira što će biti sutra, zlo ili dobro.

Ima kći i unuka, žena je preminula 2005.