Aldo Mijandrušić

“Četiri, pet puta su me tražili, a otac je govorio uvijek isto, da on ne zna, od kad su tu Nijemci, da on nikad više ne zna za mene. A vraga ne zna, kad me on vidio, kad je doša iz te bolnice, me vidio sto puta i smo ga pratili na svakom koraku. Ali, ovi su ipak jer su bili svaki put. Prvi put je bilo puno Nijemaca, to je bilo u prvom mjesecu iza Nove godine, kad su mi uhvatili tega rođaka i njegovu sestru uzeli u logor. Onda je bilo puno Nijemaca, bilo je mješano, ali poslje su bili samo fašisti i samo dva Nijemca, koji su s ocem razgovarali. S ocen nismo bili završili da je on municifir (?) do desetog mjeseca taj dan da se to desilo. I uz to krali su, uzeli su nešto vina i pršuta su pouzimali, i špeha i to. Samo je jedan materi, ona nije razumijela talijanski, ali taj joj je reka na talijanski da je bacio jednu vreću brašna i je neku deku bacio s kreveta na tu vreću. I je diga i pokazao da je ta vreća tu. Ona ne govori talijanski, on je vjerovatno bia negdje iz Italije, joj je pokazao, a Franjo, joj je dao jenu s kundakom po leđima, materi. A nona, je sjedila u kuhinji, smo imali veliku kuhinju, cca. 3 puta koliko je taj prostor tu. Njoj je veziva tu crvenu maramu i izvadio konop iz ruksaka i kaže to je bilo namjenjeno da me zavjesi na murvu. I joj je veziva tu maramu. “Ti si”, kaže, “komunista ko i tvoj unuk. Tvoj unuk Aldo.” I kaže: “Neka izađe iz kuće, ili ću kuću zapalit.” I ona mu, opet ću ponoviti, rekla: “Franjo, ja iz kuće ne idem. Ja san došla u tu familiju, jer kuća je velika, ja sam došla u tu kuću 24-ta, kada sam se udala za pokojnega muža. Ja ne idem. Ako ćeš zapaliti kuću, zapali ju, ali ćeš imati na duši jednu staricu od 95 godina.”

„I evo ti… nismo vidjeli nego dva kamiona, jer ostali još nisu bili stigli, i sa brda neka (?) nas je zakljanjala, poslje kad se počelo pucati, smo vidjeli da su tri kamioni i dva auta, jedan prvi i zadnji. Smo počeli pucat i ti ljudi su skakali sa kamiona doli, dal je uspio ko pobjeći ili nije, dal su bili odveženi ili zavezani, mi to ne znamo, kad najedanput, gore teeški mitraaljez puca, puca, Ja i komesar, i još trojca smo bili malo niže, i ovi koji su bili povrh nas, znači jedno 8, 9 njih, ne pucaju i kaže mi komesar: “Aldo, pogledaj zašto ne pucaju ovi gore”. Idem ja četveronoške, nema nikoga, okrene se, evo već su bili preko, preko te livade, više na drugu stranu, gdje je jedan potok. Nije bila visoka voda, ali je bila hladna, i pogledam gore, jer čujem da puca netko s brda, iznad nas, ma je bilo Nijemaca… vrag zna koliko! Možda stotinu, dve stotine ja ne znam, puno ih je bilo… I ja se pokliznem doli kod komesara i kažem: „Pogledajte komesaru, pogledajte dobro ko to puca.“ Trči, ali oni nisu nas primjetili. Tu su bile neke velike smrikve i ovi drugi, trojica koji su bili blizu nas, su se sakrili u smrikvu. Nijemci ih nisu primjetili. Da smo mi bili bliži oba dva, ovako sam samo ja, ali onda ne misliš, kažeš bježimo. Trčimo, nismo stigli do tog potoka jer je bio skroz na drugu stranu, i ja sam bio sa desne strane njega, a on je bi stariji, imao je 48 godina, najstariji je bio u bataljoni, ne samo u četi našoj. I ja sa lijevim okom vidim da je pao dole, samo čujem „AAAAA“, je pa na leđa dole, samo A je reka ništa više. Ja sam još nekoliko koraka, to pršti ona bijela zemlja suha, one liste (?) što smo bacali van, to sve dimi oko mene, ali sreća nije me pogodila, u kapot me je pogodila, je, ali u tijelo nije. Ja se bacim u taj potok. To je bilo dosta onih vrba, ja se bacim u potok i se zabijem ispod te vrbe i to je bilo, metar, metar i po sam bio unutra, ispod te vrbe i samo mi je bilo glava van vode, to drugo i puška i sve, sve je bilo u vodi. A znaš kako je to, to je živa voda, izvorska, i 12. marta kako je to hladno. Nijemci su tekli za ovim drugima jer su vidili, ovi su već bježali u šumu. I to je bio iz ove druge grupe komandir, Juričić Josip. On je bio u toj grupi koji su pobjegli a nisu nas obavijestili, oni su mislili “bježimo”, a mi nismo čuli. I on je tu dobio dva metka ispod kolena. Ali se zavuko u neku gustiš, i se sa nekin lišćem, ovi su pretekli u šumu, i ja san čuo, da neko viče na hrvatskom “Stani materinu ti tvoju!, Vraga!, Predaj se!“ I na jedanput više ne čujen da viče niko i kad smo se… Nijemci su tu bili circa možda do 11 sati, ja san… nisan više moga izdržati u vodi, kad sam čuo da se vračaju prema cesti ja san se izvuko iz te vode, sam popuzao nekoliko metara u šumu i onda poslje šume san iša na vrh...“