The following text is not a historical study. It is a retelling of the witness’s life story based on the memories recorded in the interview. The story was processed by external collaborators of the Memory of Nations. In some cases, the short biography draws on documents made available by the Security Forces Archives, State District Archives, National Archives, or other institutions. These are used merely to complement the witness’s testimony. The referenced pages of such files are saved in the Documents section.

If you have objections or additions to the text, please contact the chief editor of the Memory of Nations. (michal.smid@ustrcr.cz)

Aldo Mijandrušić (* 1928)

• rođen 1928. godine u selu Mandalenčići u hrvatskoj obitelji

• otac Josip i majka Franica (rođ. Bursić)

• u doba Italije mijenja im se prezime u Miandrussi

• početkom rata svjedoči razaranjima sela i ubijanju civila od strane fašista i nacista

• postaje članom pokreta otpora i sudjeluje u mnogim akcijama protiv okupatora

• zbog izloženosti fašisti mu preturaju kuću i maltretiraju obitelj tako da bježi u partizane

• prisutan je prilikom formiranja partuzanskog odreda “Učka”

• do kraja rata sudjeluje u mnogim akcijama i često je u opasnosti,jednom s ga fašisti skoro uhvatili kod kuće na spavanju

• sudjeluje u oslobađanju Pazina

• ostaje u vojnoj službi i zadužen je za ratne zatočenike

• svjedoči strašnoj nesreći u raškom rudniku 1949.

• zaposlen je u policiji, ali zbog neslaganja s politikom tajne policije daje ostavku

• nakon toga zapošljava se u brodogradilištu Uljaniku u Puli gdje dočekuje mirovinu

Aldo Mijadrušić rođen je 1928. godine u selu Mandalenčići. Sa 16 godina postao je članom odreda “Učka”, 43. divizija, 3. Brigade- Čabar. Nakon oslobođenja Pazina čuvao je 700 Nijemaca u kaštelu. Njih 20 bili bi u jednoj sobi. Svako jutro bili su prebrojani. Jedan Šmit, bio je crn, zezao ih je I ismijao im se, ne želi ustroj, njegovi ga donijeli dole. Jedan autrijanac, gradeški hrvat, znao je hrvatski, on je prevodio. Jedan kapetan, Šmit i još jedan pobjegli su jedno jutro. U Starom Pazinu SS-ovci se nisu nikada htjeli predati, avioni su preletali, Matić Milan i on su išli do željezničke stanice. 4 vagona su bili plombirana I puni granata. Išli su nazad, sve je bilo minirano, nisu znali gdje. Pregovarali su, no nisu se predali. Nijemci su s motorima ostavljali oružje do 15. 05. Oni su imali čizme. Jedan oficir imao je mali pištolj 7. 65, kojeg je stavio u čizmu. Nisu htjeli predati se, htjeli su u Ilirsku bistricu jer je Trst pod partizanima. Oficir je izvadio pištolj iz čizme, te je ispalio 7 metaka u njega. Isti dan potpisana je predaja. Zid ispred kaštela bio je natopljen krvi. U tunelu 200 tona mina je bilo spojeno, pola Pazina je bilo minirano. Nakon Pazina ide u 43. diviziju u Maribor. Bio je maloljetan, stoga ga šalju u Rijeu, pa u Labin. Poslan je u miliciju sa 16 I po godina. Postao je zamjenikom, poslje zapovjednikom komadanta Koromačno do 1950. 1951. želi napustiti miliciju. Morao je godinu dana prije predate zahtjev za otpust. Nisu ga htjeli otpustiti. Tek druge godine zapovjednik milicije (L. Ahmetović) traži od njega da provjeri Vareška Jospia I Bogijanića Matu. Vareško je bio optužen da je fašist. Bio je upisan među fašiste kako bi lakše dobio posao. Imao je petero djece. Mate Bogijanić bio je premješten u Pulu. Napio se vrijeđao istrijane. 1952. Mijandrušić želi van. Zaposlio se u Uljaniku, kao i njegova žena. 31. 07. 1952. bio je otpušen. Stanice milicije u Puli tada se nalazila prije žute škole. Nijmeci su 3 puta dnevno dobivali hranu, a čuvalo ih se 4-5 stražara. Noću su bili zaključani. Jedno jutro njih 4 fale, među kojima i Šmit. Skočili su s drugoga kata u jamu. Dva su preživjela, a dva su umrla. Iz Pazina premješteni su u Podlabin. Radili su u Raši. Za vrijeme velike eksplozije ’49. bio je u Labinu na sigurnome. Vratili su ljude iz rudnika. 95 ljudi je poginulo. On je morao biti tamo.  Umrli su većinom Labinjani, nešto Nijemaca. Vani su obitelji plakale, nisu samo Nijemci umrli…Jedan Kačić (Josip) je bio s njim u partizanima. Namjestili su mu kripe unutar glave, od pritiska mu svuklo glavu, ostala samo koža… bila je to strašna tragedija…. Crna punta, svjetioni. Jedan ličanin s malom barkom sakrio se od bure. Pitao ga je što radi, na što mu je on odgovorio da peca. Uhapsili su ga I vratili. Čamac je ukrao na Lošinju, a nakon 2 godine iz Lošinja su došli po barku. Prvoga maja 1945. bilo je oslobođenje Trsta. Brat mu je poginuo kod Ilirske bistrice 4. 5. 1945. (Lojzo Mijandrušić).

1943. zarobili su ga Nijemci. Iz Pazina je odveden u Trst, gdje se prijavio u njemačku vojsku. Na kraju, popravljao je cipele. Jednu večer izbila je uzbuna u periferiji Trsta. Krenuli su  u smjeru Pule. Bili su smješteni u kasarni u Uljaniku. Nisu se mogli nikome javiti. Mjesec dan aposlje došla je jedna žena iz Pomera, u njemačkoj uniformi. On joj je rekao da ne gleda u njega, te da obavjesti da je tu. Zatim, neka dođe drugi dan I neka donese uputstva za bijeg. Ona mu je rekla za gostionu na Kaštanjeru, te kome da se javi u njoj. U gostioni su bili dva Nijemca. Drugi dan, subota, opet su otišli u gostionu, napili su Nijemce, istukli su ih, te su im pobjegli. Pobjegli su u partizane. Svi su preživjeli, te su sutradan Nijemci došli tražiti u gostionu, dok su drugi ležali pijani. Konobar je zvao patrol, te su pokupili pijane Nijemce. Tražili su druge, njuškali su, žena je pobjegla, Nijemci su sve porazbijali… On je završio u partizanima. 200 metara od njegove kuće Nijemcu su strijeljali 4 muškaraca I jednu ženu. Jednog je Nijemac spasio, vidio je da je živ, I dao mu je mot da šuti. Našli su skriveno oružje, kojeg su očistili I sakrili. Mijandrušuć Rudo, Zgrablić Viktor I Mijandrušić Anton bili su glavni organizatori otpora. Omladinsku organizaciju je organiziralo dvadesetak mladića. Brljafa Franjo je bio fašist na Brionima. ’41. je doveo ženu I dvije kćerke u Brljafe, a on je premješten u Ogulin. Napali su oh, Brljafa je bio ranjen, te je došao kući na 11 mjeseci. Ispričao je da su ga nijemci ranili, a u bolnicu su ga poslale Ustaše. Brljafa je želio u partizane, a u šumi je bio sastanak. Rozan Josip (predsjednik omladine) došao je I pitao gdje je Brljafa Franjo. Otišao je u šumu dalje. Sutradan je u Pazinu bio u uniformi.

Mlađu kćer uzeo je u Pazin. Brljafa ih je došao tražiti, imao je spisak, a oni su spavali ili na štali ili u kući. Imali su stražu. Prvi mjesec 1944. psi laju prije svitanja,mjesečina, vidili su Nijemce. Probudili su sve, pobjegili su prema Pazinu. Rođak I polubrat naišli sun a Nijemce, pokupili su ljude po selima. Milanović je vikao I opalio mu šamar, ovaj mu je vratio I nokautirao ga. Izvadili su mu jezik I odrezali mu ga.

Tražili su ga više puta, dva Nijemca stara s fašistima nisu dozvolili da im fašisti spale kuću. Brljafa je rekao njegovoj noni da izađe, da će joj spaliti kuću. Ona mu je na to odgovorila da ih već dosta ima na duši, da će imati još jednu staricu od 95 godina više. Pitala ga je šta će biti s njim kada ga Aldo uhvati. On joj je odgovorio Marijana doviđenja, neću ti zapaliti kuću. I više nikada nisu došli…

Aldo je dolazio kući presvući se i okupati se. Jednu noć ostao je prespavati. Obučen je spavao. Ujutro čuo je kako psi laju I odmah je znao da su to oni. Čuo je po cesti kako idu. Nijemci su upali u kuću i pitali su ga gdje je Aldo. On je izmislio da ne zna, na što su mu odgovorili kako ne zna, kad je u deset navečer došao ovdje. 10. mjesec 1944. bio je na labinštini. Bio je pripadnik 1. čete odreda Učka, kojoj je komandir bio Faranguna Vitorio.

Od 27. 02. 1944. bio je po cijeloj Istri. Pod Učkom je bila slobodna zona. 40 ljudi je bilo u četi. Čuli su kamione iz Barbana- dva minera, Nijemci. Jedan je išao sa svjetiljkom, te je stao blizu minu. Kamion je ušao u zavoj I nije vidio minu. Mina je eksplodirala, kamion se raspolovio. Fašisti su se povukli, a hrana je spašena… Jednom prilikom, stavili su kape na glavu, njemačku u džep- izgledali su kao NIjemci. Ispod jabuka u Savudriji, trinaest karabinjera želilo se predate. Ali ne sada, obavještalac je bio kod njih. Išli su u grad, zaustavila ih je straža… ovaj u njemačkoj odori došao ih je pozdraviti. Zapovijednik karabinjera došao je u pidžami. Karabinjeri su morali s njim u Buje. S cijelim naoružanjem, nakrcali su sve u kola, svi su se probudili, na kraju se razotkrio. Patrizani su skinuli njemačke kape I uzeli karabinjere I odveli ih.

Osmi mjesec, Čepić, idu za Čabar. Uzeli su 12 volova. Spaljeno je sve, krave su lutale, nakon tri dana su stugli u Čabar. Jeli su meso bez soli. Orič, opkolili su ih, od Žminja, Barbana, Labina, Šumbera…. Kaže da su to Nijemci. Tražili sui h, a našli su ih tek u Sutivancu. Njih 500 je bilo u okruženju. Nisu pucali, slabo se vidjelo. Toliko su bili blizu, nisu ih očekivali, no sve su ih počistili. Jedan je pitao tko zna put na Bazgalje. Ide se kod Staroga Pazina. Aldo je rekao da nije normalan, 200 m do ceste ići pješke. Vidjeli su gdje su NIjemci, prošli su između njih pjevajući.

Krenuli su za hrstenicu, te su sedam dana bili tamo. Kad su čuli da su se Nijemci povukli vratili su se nazad. Drugi četvrtak opet su bili opkoljeni, prevarili su ih.

Oslobođenje Pazina- ljudi su se okupljali i pozdravljali se. Brljafa, Milan i Gašparini bili su koljači iz Pazina. Trst- amerikanci, 4. mjesec ’45. Tražili su od amerikanaca dozvolu da ih pronađu, s vozačem su išli sve do Milana. Našli su Gašparina u Milanu. Uhapsili su ga i predali su ga na čuvanje, imao je lažne dokumente. Pustili su ga preko granice. Tražili su i Milana, putuje, te su našli i njega. Bili su streljani između Kaštela. Streljan Gašparini se ustao I pozravio ih je fašistički s riječima viva il Duce. Oficir mu je pucao u glavu. Brljafa je bio karabinjer pod drugim imenom i prezimenom na granici sa Slovenijom. S čamcem od pet metara odvezli su ih u bolnicu. Daske su bili 3, 4 metara dužine. Šestani, cesta od Pazina prema Cerovlju. Naši su išli, jedinica Pazin, na čelu je bio Matić Milan. Rekao je da skoče I da zaustave Nijemce da se ne predaju. Zaustavili sui h, no on kaže da se maknu da ih ne bi streljali. Idu dalje.... Iz Starog Pazina čule su se granate. Nijemci su vidjeli kuću u koju su oficiri ušli, te su bombardirali tu kuću. Poginuli su. Polusestra mu je bila u logoru, uzeli su joj obitelj.

Miran i Gašparini, pazinjani, bili su zločinci išli su na mjesec dana na sjever Italije, skrivili su smrt oko 150 ljudi imenom i prezimenom. Gašparini je vješao ljude u Pazinu, znao im je ime i prezime, od kuda su i kada ih je objesio.  Brljafa je nestao, uzeo je tuđe ime i prezime. Pod lažnim imenom i prezimenom u 3. mjesecu pobjegao je u Trst i ušao u partizane. Išao je u školu za karabinjere. Vratio se 1943. Vučetić Nedeljko, studirao je za popa, no to ja napustio. Poslali su ga u talijansku vojsku 1942., te je bio oficir u talijanskoj vojsci na jugoslavenskom teritoriju (Ogulin), bio je šef UDBE u Raši. Brljafa Frančesko, karabinjer u Ogulinu, bio je prevoditelj. Ranjen je od strane partizana, Brljafa je u 24. ranjen, istjerali su ga iz UDBE.

Miran I Gašparini javno su streljani ispod kaštela. Miran je ostao mrtav, Gašparini se ustao Iiizrekao viva il Duce, pucali su u njega, nakon čega je ponovno digao ruku i pao. Ne zna se gdje su pokopani. Brljafina žena i djeca također su ubijeni.

Jednu večer Aldo je ostao doma, spvao je obučen. Čuo je sa ceste Nijemce. Nakon 10, 15 minuta lupali su na vrata, te su pitali za njega. Rekli su da je sinoć u deset navečer tu bio. Tražili su ga puno puta, no njegov otac je rekao da otkako su Nijemci tu nije ga vidio.

Bio je komandir milicije u Koromačnu. Luko Ahmetović je bio glavni pukovnik za miliciju. Tražio je da uhapsi čovjeka koji je govorio istinu. Nakon toga, došao je doma I ogdinu dana čekao za otpust. Kožljak. Išli su na pazinštinu, Pazinski novaki, Grimalda, Kašćerga… trebali su osloboditi vlak s zarobljenicima. Na putu su bila 2, 3 kamiona, dva auta, skakali su ljudi s kamiona na kamion. Nitko nije pucao. Jedan kolega mu je rekao vidi Aldo, zašto nitko ne puca. Šuljao se, te je zapucao s brda. Nijemci ih nisu primjetili. Krenuli su bježati prema potoku.  Pao je, te se krenuli pucati oko njega, kroz kaput. Bacio se u potok, ispod vrbe. Blava mu je bila van vode, bilo je hladno. Nijemci su trčali za drugima. Juričić Josip bježao je u drugoj grupi. Dobio je dva metka ispod koljena. Sakrio se, nakon čega se predao. Kad je čuo da Nijemci idu prema cesti, sunčao se gol da se zagrije. 92 kamiona ih je napalo iz Pazina. 1000 vojnika je išlo na njih. Prošli su ispod ceste I digli se u šumu. Nijemci su ubili strica i djevojku. U Čepiću, 5 tenkova je bilo bez pješadije. Ostali su iznda škole, pucali su iznad glava. Potrojili sui h uz zid od škole.

Prije nego što je bio u partizanima, dva puta je rezao telefonske stupove. Do odjka za Lindar. Pićan, Gračišće, Mrcani, svaku noć čuvali su stupove… nakon deset dana ponovno bi ih rušili. Bakša Šime je bio glavni organizator. Dva puta je bio kod Lenjina. Nikad nije bio izdan. Bio je u vodstvu Pazin. 1948. trebalo je organizirati zadruge, no on je to odbio.