Antonio Ottochian (* 1929)

OTTOCHIAN ANTONIO

se rodio u selu Vadediji kraj Žminja 13.6.1929. u siromašnoj seljačkoj obitelji. Otac mu se zvao Miho a majka Roža,rođena Orbanić. Budući da su bili jako siromašni roditelji su ga sa 7 i po godina dali da služi po kućama,bio je kao rob, Istrijani su takvu djecu zvali hlapci.Braća i sestre su brzo otišli od kuće,još dok su Britanci bili u Puli.Jedna je sestra ,koja sad živi u Žminju , otišla kasnije s njim u Švedsku. Antonio je išao u školu,ali rijetko .Jedan dan bi radio a drugi bi došao u školu. Kako je radio kod drugih tako je i jeo kod njih,često su se ponašali prema njemu kao prema psu,njemu su davali posebno jesti. Da nije bilo djece u školi bio bi se bacio u jamu.  U školi su morali pričati talijanski,onaj koji nije znao išao bi za kaznu iza ploče. Otac ga je kući često maltretirao tako da mu nije bilo posebno teško kad ga je poslao u Frkeće kod Jure Filipovića da čuva krave. Kad su ga odveli,sjeća se da je majka rekla gazdi da ako nije dobar da ga istuče...a on je na to odgovorio da se djeca ne tuku već pomažu riječima. Prije je služio za 50 grama prešanog kukuruza dnevno.Kod prijašnjog gazde spavao u štali s kravama,često je imao noćne more da ga napadaju zmije.U Barabanu mu je gazdarica donijela piđamu, nije nikad prije čuo za to,dobio je čisto radno odijelo i jeo je s njima za stolom a dobio je i svoj krevet. Prvi dan je spavao do 11.30 a čekao ga je i doručak...Gazda mu je rekao da je njegov zadatak stoka i da se mora brinuti o njoj. U tome  je Antoniobio dobar tako da se gazda oduševio s njime. Sjeća se da bje pomogao gazdi prodati kravu u Barbanu na sajmu tako da ga je gazda nagradio i častio ga pašaretom. Kada je došla 1943.g i propala Italija ,on se kao mladić htio dokazati ,zarobio je neke karabinjere glumeći da u rukama umjesto kamenja ima bombe. Kada su došli Nijemci gazdu je postalo strah, bio je odbornik i jednom prilikom je Antonio prenosio poruke, Nijemci su ga zaustavili i pretražili no poruku nisu pronašli jer ju je sakrio magarcu u uho. Antonio se vratio kući. Tada su došli Nijemci u selo, otac ga je spriječio da bježi jer je smatrao da im neće ništa budući da je on radio na Brijunima. Uzeli su ih i odnjeli u Klanu kraj Rijeke gdje su zajedno sa mnogim drugima gradili bunkere i utvrđivali njemačke položaje. Njemački vojnik koji ga je čuvao davao mu je pola svoje hrane. Nakon nekog vremena htjeli su ga poslati na odmor, ali se on žrtvovao i zamolio da pošalju oca umjesto njega. No, otac se nije vratio nakon 15-ak dana. SS vojnici su ga odveli u logor na ispitivanje. Prilikom ispitivanja tukli su ga sa bičem po leđima. Njemački vojnik koji ga je čuvao htjeo ga je pustiti da pobjegne no Antonio nije znao kuda da bježi, nije poznavao teren. Već je bio kraj rata. Drugi dan su ga isto istukli. Nakon toga skupilo se njih osam i pobjeglo. Nakon nekog vremena naišli su na partizane. Optužili su ih da su njemački pomočnici, no jedan od njih rekao je pogledajte mu leđa pa ćete vidjeti. Leđa su mu bila sva izranjavana, i tek onda su ih primili da zajedno s njima idu dalje. Krenuli su na noge prema Bistrici, a nakon toga i prema Trstu gdje je ranjen od minobacača. Otpratili su ga do obližnjeg sela od kud je sproveden prvo u Rijeku, pa zatim u Senj na rehabilitaciju. Nakon toga se vratio kući gdje zatekao majku, koja je bila sva sretna što ga je vidjela, dok mu je otac radio u polju. Aktivirali su ga u 43. istarskoj diviziji. Često je putovao u druge krajeve, budući da je već bio sumnjiv jer su mu brat i sestra optirali i otišli u Italiju. Morao je otići u Makedoniju u Kumanovo gdje je dobio zadatak da radi bunkere, budući da je naučio raditi dok je bio u njemačkom zatočeništvu postao je vrlo uspiješan. Postao je omiljen i cijenjen među zapovjednicima. Od kako je on postavljao mine nitko nije bio ranjen. Imao je plaću kao kapetan, tako da se vratio u Istru kao gospodin čovijek. Promijenio je mnoge poslove, prvo kao zidar u bolnici, zatim u tvornici cementa, a na kraju je završio u brodogradilištu Uljanik. Zbog brata i sestre koji su prebijegli i on je bio neprijatelj. U Uljaniku je trebao dobiti orden rada jer je bio dobar radnik, ali je jedan drugi donio pršut tako da je on dobio taj orden. Nikako nije htio ići u partiju. U međuvremenu je kupio motor s kojim se često vozikao uokolo, a jednom prilikom otišao je do Škofija da vidi da li se može kako prebaciti preko granice ali je odustao. U međuvremenu se oženio s jednom ženom koja je već imala sina s kojim je bio jako nezadovoljan. Nikako se nisu slagali. 1954. u 12. mjesecu odlučio je prebijeći preko. Dobio je preko veze pasoš i kada je na graničnom prijelazu Škofija carinik rekao da sačeka da mora nešto provijeriti Antonio mu je zgrabio svoj kofer i pretrčao trkom preko granice. Kad je bio na pola puta okrenuo se i narugao carinicima. Dok su ga s druge strane talijanski carinici dočekali s oduševljenjem i smijehom. Budući da su mu brat i sestra već bili u Italiji otišao je u Paviu kod sestre. Sljedeće dvije godine tražio je posao po Italiji, prijavio se u izbjeglički logor da ide dalje. Nakon San Sabe, Latine, došao je do Napulja gdje ga je primila švedska komisija i odlučio je otići u Malmu. Došavši u Švedsku prvo je radio u restoranu, zatim je i šišao. Jako mu je bilo teško naučiti švedski jezik. Nakon toga došla mu je i žena koju je napustio, zajedno sa sinom, ali su se nakon nekog vremena rastali. 1971. upaznao je novu ženu koja je bila iz Valture kraj Pule te se s njom oženio. Zaposlio se u brodograđevnoj industriji gdje je radio do penzije. Prije nekoliko godina vratio se u Pulu gdje još uvijek živi.