The following text is not a historical study. It is a retelling of the witness’s life story based on the memories recorded in the interview. The story was processed by external collaborators of the Memory of Nations. In some cases, the short biography draws on documents made available by the Security Forces Archives, State District Archives, National Archives, or other institutions. These are used merely to complement the witness’s testimony. The referenced pages of such files are saved in the Documents section.

If you have objections or additions to the text, please contact the chief editor of the Memory of Nations. (michal.smid@ustrcr.cz)

Marko Pilepić (* 1940)

• rođen 1940. na Sardiniji (Italija)

• otac prognan iz Istre na Sardiniju gdje upoznaje buduću suprugu i Markovu mamu Jardu

• otac poginuo kod Labina boreći se protiv Njemaca

• Marko odrasta u domu za siročad

• odaje se skitnji i delinkventnom ponašanju

• odrasta u popravnom domu

• pomaže prijateljima u pokušaju bijega preko granice, prijatelji pogibaju prilikom pokušaja

• u Glini završava srednju školu

• kratko radio u drvnoj industriji

• dane provodi na gradskom trgu, šverca odjeću i sluša rock’n’roll glazbu

• pokušava bježati iz Jugoslavije, prva dva puta uhvaćen, a treći puta uspjeva pobjeći

• završio u talijanskom sabirnom logoru, a potom odlazi živjeti u Švedsku

• prvi put se vratio u domovinu nakon 15 godina i bilo ga je strah graničnog prijelaza

• danas živi na relaciji Švedska – Pula

Marko Pilepić je rođen na Sardiniji 6. listopada 1940. godine. Otac mu se zvao Marćelo, a majka Jarda. Ima jednu sestru, jednu polusestru i četiri polubrata. Otac je bio politički zatvorenik koji je u Rijeci sudjelovao u ubojstvu karabinjera. Od smrtne kazne  spasio ga je brat koji je bio odvjetnik. Otac mu je na kraju je zatvoren u Sardiniji. Poslije kapitulacije Italije otac i njegovo društvo vratili su se u Istru. Odmah se vjenčao s Markovom mamom u Labinu. Tri mjeseca nakon vjenčanja otac mu je poginuo u ratu s Njemcima, a majka se kasnije udala za jednog drugog čovjeka s kojim je imala još djece. U djetinjstvu su ga loše gledali jer je bio napola Talijan. Očuh ga je dao u dom iako je imao samo šest godina. Prvo je bio u domu u Lovranu, a onda u domu Ruže Petrović. U domu je bio gladan i žedan, bilo je situacija kad je jeo otpad. U pulskom je domu redovno imao doručak, ručak i večeru. Kažnjavalo se jako strogo, on nije dobivao batine osim jednom prilikom kad je dobio šamarčinu. Išao u osnovnu školu na Verudi. Završio je sedam razreda osnovne, a potom tri zanatske. Sjeća se kako je Pula početkom pedesetih bila poluprazna, kad bi novi ljudi došli u grad odmah bi bili uočeni, a bilo je i dosta vojnih lica, ali i dosta straha zbog UDBA-e i OZNA-e. Kao klinci igrali su se svime što su mogli izmisliti, lukom i strijelom, praćkom, klikerima. Njego je očuh mu stalno pio kad bi dobio plaću. Često je bježao iz doma da bi išao k mami u Labin. Nakon bijegova su ga zatvarali, a jedanput su ga zatvorili u mrtvačnici. Uspio je pobjeći pa su ga vratili u Šijanu kod neke žene gdje je popio malo mlijeka i zaspao. Probudio se opet u domu. Mama ga je iz doma odvela kući kad ga je vidjela kako glođe kost od juhe koju mu je dala kuharica u domu. Iz doma je otišao 1948. u Rovinj gdje su mu se majka i očuh preselili.

Zanatsku školu je završio u odgojno-popravnom domu u Glini. Pomagao je koliko je znao i mogao, krao je željezo i ostale stvari kako bi ih prodao da bi mogao preživjeti. Bio je loš u školi, nije imao knjige, uvijek je mislio na hranu jer je bio stalno gladan. Kad je bio malen dobio je psa za kojeg kaže da mu je bio najbolji prijatelj. Kad mu je očuh ubio psa plakao je cijelu noć sa psom na rukama. Taj dan je zamrzio sve koji su nosili uniformu, od vojnika do poštara. Jedan dan su ga zvali na sud i pitali ga želi li ići u dom. On je rekao da želi misleći da se radi o domu poput doma Ruže Petrović. Jedan dan su ga tako odveli u policijsku postaju, zavezali ga u lance i odveli na željezničku stanicu. Nije znao što se događa, sestra ga je sustigla na kolodvoru, ali nije bilo spasa. Kad se vozio u vlaku od Pule do Zagreba svi su ulazili u njegov kupe i gledali ga, kako kaže, kao majmuna. Imao je samo 15 godina. Bježati nije namjeravao jer nije ni imao snage bježati. U Glini je izučio zanat. Vratio se u Pulu i počeo raditi u državnom poduzeću gdje je opet naišao na nepravdu. Zbog podmićivanja i laži uvijek je dobivao najslabije plaćeni posao. Više nije htio tamo raditi i to je bio zadnji put da je radio u Jugoslaviji.

U dobi od 13 godina trebao je veslati s nekim dečkima koji su se spremali bježati preko granice, ali oni su ga nasamarili pa su išli bez njega. Idući dan je čuo jednog vojnika da priča kako je ubio te dečke ustrijelivši ih mitraljezom. Priču je čuo na cesti ispred jedne oštarije, bio je sakriven na drvu pomikakija pa je skrivečki slušao razgovor dvojice vojnika. To se dogodilo 6. listopada 1953. Smatra kako su ljudi bježali iz zemlje iz raznoraznih razloga. Političkih razloga, zbog avanture, ljubavi, nezadovoljstva itd. Kako kaže, bilo je u modi bježati iz države. Uhvaćeni bjegunci bili bi vođeni kroz grad. Tako su i njega vodili kad su ga uhvatili zajedno s jednim Crnogorcem kako pokušava pobjeći iz države.

Bježao je tri puta. Prvi put su ga uhvatili na Velom Vrhu. Na mjestu gdje je danas benzinska postaja čekali su ih udbaši Prijatelje su strpali u auto, a njega je jedan odvukao u šumu sa pištoljem na leđima. Bio je prestrašen, mislio je da će biti ubijen, ali agent ga je naposljetku pustio uz psovke. Drugi put je išao s vlakom. Zajedno s jednim Crnogorcem sakrio se u teretni vagon. Stigli je do Divače kad su otkriveni. Uspjeli su pobjeći i pod okriljem mraka došli su u Škofije, ali su uhvaćeni.

Treći puta je uspio pobjeći sa jednim prijateljem koji nije želio služiti vojsku. Marko je upravo izašao iz vojske te nije mogao naći posao. Služio je vojsku u Banja Luci u topništvu. Išli su autobusom do Kopra, onda pješke do Škofija, do groblja gdje su čekali da prođe dan. Istovremeno je došlo loše vrijeme, pa su greškom došli do jedne karaule, ali uspjeli su prijeći preko granice. Došli su u Trst u nekadašnji logor San Sabba gdje su držali jugoslavenske prebjege. Sjeća se da je prva stvar koju je vidio u Trstu bio natpis na zidu Tito izdajnik hrvatskog naroda. Tamo je bio skoro mjesec dana. Ispitivala ga je talijanska tajna policija gdje je služio vojsku. Nagovarali su ga da ostane u Trstu da će mu naći posao, ali on je želio što dalje od Jugoslavije. Rekao je da je pobjegao zbog političkih razloga. Iz Trsta je išao u logor Latinu. Tamo se odlučio na odlazak u Švedsku.

U početku je u Švedskoj bilo teško, nije poznavao jezik, ali se s vremenom snašao. Švedska je za njega bila jedna zatvorena zemlja. U mjestu Hamstad, radio je godinu dana u tekstilnoj tvornici. Potom je radio kao stolar, ali nisu imali povjerenja, ne samo u njega nego u strance općenito. Išao je na tečaj za varioca, naučio je variti i dobio je posao u jednoj firmi gdje je popravljao dizalice. U Švedskoj živi 50 godina. U mladosti se znao i potući. Često su se tukli gradski dječaci protiv došljaka. Tukli su se i sa vojnim licima koji su im odvodili djevojke koje su trčale za uniformom. Dolazilo je do trzavica, ali brzo se to smirilo. S prijateljem s kojim je bježao i dalje je u kontaktu. Popiju čašu vina i podruže se.

Prvi put se vratio 1978. poslije 15 godina. Bilo ga je strah kad se vraćao, naročito kad je došao kod Muggie. Imao je problema na carini zbog gitara. Mislio je da će ga istući, odgovarao mu je kao malo dijete. Na kraju ga je carinik pustio. Tako je bilo svaki put kad je dolazio. Vratio se da bi djeci pokazao gdje je živio, a i majka mu je tu bila još živa. Želio je vidjeti prijatelje. Suprugu koja je također bježala iz Pule, upoznao je u Švedskoj. Ima dva sina i tri unuka. Ne može se zamisliti da bi mogao ovdje živjeti.