Žarko Puhovski

"To je kao kad počinje rat, vi znate prvog mrtvog i drugog mrtvog, 155. mrtvog je već samo broj. Kad se toliko njih pogibalo onda tu i tamo bi rekla baka Sreli, rekla bi ona, "Mi imamo 14, vi imate 12, vi imate 16." Već se njih prevodilo u brojke, jer naprosto ne može, mi nemamo taj kapacitet da za petnaestero ljudi žalimo. To je sva sreća vjerojatno, ali naprosto tu finu skalu za onog broj 3 žalim malo više nego za broj 5, a za broj 7... To naprosto nitko nema i običnog bi se onog prvog zapamtilo ili nekog koji je bio najbliži u familiji i tako dalje. Ali... to je prešlo brod. I to je ono što se u velikom broju tih familija dogodilo. Kad je došla ta moja teta Tanja 1959., ona je samo pitala "Je li netko ima?", a baka je rekla "Nema." Drugo ime -, nema, treće ime...To je samo išlo štrihiramo, kako bi se to reklo. Nema, nema, nema. I to se kimalo glavom, jer se to očekivalo da ih nema naprosto jer su to naši i naše su, kao što je poznato, likvidirali."

"I recimo jedna od tih doista tragičnih priča o tomu kako u jednom trenutku su se oni našli... jer logor je bio u razne dijelove podijeljen. Bili su ovi Hrvati koji su uglavnom bili komunisti, sumnjivi komunisti i tako dalje, Srbi, Židovi i tako dalje, romski dio je bio odvojen. I u jednom trenutku se među njima, za potrebe diskusija, kako su imali zajedničku kuhinju pa se to ipak znalo… kad se ispostavilo da Srbi i Židovi dobivaju više hrane nego Hrvati. I onda je netko od njih rekao "Dobro, zaboga, sad imamo u našoj državi... opet Hrvati su najlošije prošli.“ Da bi nakon nekog vremena shvatili da oni koje ne vide preko žice su stalno drugi, to jest da su Hrvate držali u zatvoru i uglavnom ih nisu ubijali osim u posebnim prilikama dok su... nedisciplina ili kad bi došla neka informacija o tomu da je netko… da je nečija familija upletena u akcije protiv Ustaša i Nijemaca. Dok su na ovoj drugoj strani... se mijenjala populacija, kako bi se to demografski reklo, pa su ih onda očito malo bolje hranili da ih zadrže mirnima dok s njima ne obave ono što su s njima imali želju obaviti. I on je isto naravno shvatio nakon nekog vremena… bilo im je teško i neugodno. Ali to je takva jedna priča koja upućuje na tu, kako da kažem, dehumanizaciju, sustavnu dehumanizaciju koja se u logoru zbivala."