Katica Smojver

* 1953

  • "Ali, recimo, na primjer, to što se dogodilo na groblju u Blatu i sad sam bila pa sam prije, sve ono postavite, nekakvo cvijeće promijenite i vodite tu brigu, znači, tata je htio da mu bude zvijezda i ona obilježja kako to idu, i to su, čim je počeo rat, tu u Hrvatskoj, odmah su nam to sve maknuli, ali nisu maknuli samo na grobu mog tate, nego svima koji su smatrani da su bili partizani. Mami je to bilo jako teško. Ja sam rekla, pa daj pusti malo, nemojmo sad, hoću vam reći, nisam ni u toj situaciji baš tako puno patila zbog toga. Meni je teže bilo kakav je bio njegov život. A sad ta sama, danas je neka generacija koja sad to misli da to treba, nije u redu pa valjda će se vrijeme promijeniti, da ćemo jednog dana staviti svatko sebi što želimo. A ako im je to sad, neka bude tako i gotovo. Tako da nema niti jednog tog nitko, ako netko slučajno se našali i stavi, to se odmah, netko to makne."

  • "Kad su morali otići u zbjeg, u El Shatt, o tome su pričali, svaki na svoj način, odnosno, imali smo tri priče, jedna, znači u El Shatt je od naše familije išla mama sa svojim malim djetetom, brat je imao manje od godinu dana. Baka je išla s njom, to tako su valjda, dogovorile, ali išla je i bakina kći, ova... Kata, koja je bila gluha i ona je imala dva dječaka, već tada se znalo da je njoj muž u ratu ranjen i da mu je noga odrezana. A on je bio, taj njezin muž, politički puno jači od mog oca. Moj otac je bio mlađi, a ovaj je već bio kao neki dokazani. Mislim, svakako sa više iskustva i neko zvučnije ime. I ona je obavezno morala ići, tako joj je on sigurno javio, radi tih dječaka. A s ove strane, od didinog brata, su postojale ove žene, Tatjana, Vojka, Milojka... bilo ih je jedno pet koje su išle, one su tada već bile ko dvadeset godina."

  • "Ali nama su najviše pričali o tom vremenu od kad su ovi došli, i kako je to bilo užasno stanje, bio je onaj policijski sat. I kako su oni njih zvali, talijani? Oni njih, Talijanci. Dakle, oni su se razdijelili po tim kućama, Jer su, ovaj, samo su došli i preuzeli bi sobu jednu ili dvije i u toj našoj kući je baš bio taj njihov glavni, taj nekakav, što je bilo prestrašno jer je, recimo, on si je uzeo najbolju sobu koja je bila preko puta kuhinje i svako jutro je kod doručka svratio i rekao doviđenja i navečer kad bi došao bi rekao dobra večer, i čak je znao, navodno, donijeti neki bombon ili neku sitnicu. A istovremeno je našeg didu, znači, davao naredbe da se dida u zatvoru muči i dida je zapravo u zatvoru, više nije izdržao i tamo je umro, jer su ga mučili, on nije htio predavati na talijanski jezik. I onda su mu oni rekli: "Moraš ići u zatvor." On je rekao: "Pa, ubijte me, ali neću predavati."Tako je, nije odmah bio, ali za cijelog njegovog boravka, svako jutro - dobro jutro i doviđenja, nije rekao, ne znam, dida je ovakav ili pošaljite mu nešto. Isto tako, recimo, ispred kuće nam je ta cisterna i mama bi išla i vodu bi vadila i od tamo su oni pucali u nju. Znači, nisu, nije ju poštedio, nemoj nju jer je ona tamo u kući u kojoj ja stanujem. Isto tako, taj policijski sat, to su se strogo držali. I to je bilo baš ono... ružno, ružno. I onda kad je već sad bilo gusto onda su mamu pritiskali jako gdje je moj tata, to je njoj tada bio šogor. I znali su je mučiti pa evo recimo, možda je on tu nju malo pustio, jer je ona brata zapravo dojila. Pa bi onda, nisu je ostavili tamo nego bi je pustio da ide doma, ali ju je, recimo, po sat, dva ispitivao i tražio da kaže. "

  • Full recordings
Full recordings are available only for logged users.

Možemo li drugačije?

Katica Smojver 2022
Katica Smojver 2022
photo: Dominik Janovský

Katica Smojver, djevojačko Petković, rođena je 12. srpnja 1953. u Blatu na Korčuli. Dolazi iz obitelji otočkih veleposjednika koji su prije Drugog svjetskog rata kvalitetno živjeli od poljoprivrede. Nakon završene osnovne škole na Korčuli, seli u Zagreb gdje je završila srednju kemijsku školu te, kasnije, zahvaljujući stipendiji pod pokroviteljstvom druga Tita, višu statističku školu. Po zanimanju je računovođa i revizor, a radila je računovodstvene poslove u nekoliko tvrtki, a najvažnija je, u vrijeme Jugoslavije, Služba društvenog knjigovodstva Jugoslavije – centrala Hrvatska. Njezina obitelj sudjelovala je u Narodnooslobodilačkoj borbi te je dio obitelji preživio zbjeg u El Shatt. Po formiranju nove vlasti u Republici Hrvatskoj, susrela se brojnim neugodnostima zbog povezanosti s prijašnjim režimom (uništavanje obiteljskog groba, odbacivanje od strane nacionalističkih prijatelja…) te se danas, pozitivnim djelovanjem i angažmanom u neprofitnim udrugama, protiv toga bori. Majka je i baka, a kći i dvoje unučadi živi joj u Luxemburgu. Nada se da će mladi u budućnosti prihvaćati različitosti i da ima nade za zdravije, tolerantno društvo koje prihvaća i uči iz povijesti.