Sanja Tabaković

* 1950

  • "Ona je bila na Matić poljani. Ovaj, kad je, recimo, na Matić poljani, ne onda je mislila i to je i govorila "Ljudi moji, al mi nismo ni u kakvim zatvorima, ni u kakvim logorima, mi smo slobodni. Kaj ti se može dogoditi, možeš poginuti, ali to je sve." I stvarno je to tako bilo i njoj je to davalo nevjerojatne snage. Nevjerojatne snage. A jel o Matić poljani još nešto govorila? Pa Matić poljana recimo, oni smrznuti partizani, njihova jedinica je njih dočekivala. Među onima koji nisu ostali onako smrznuti je bilo.. Svi ostali su imali najstrašnije ozebline. Onda recimo, ona je strašno bila nevjerovatan optimista. Ona je, recimo, pričala meni kad su dolazili, bili su … neki su bili izobličeni jer su im usta ostala recimo ovdje od smrzotine. Al sve se to vratilo. Al kaže, oni su se toliko smijali tome a to, makar, nije bilo, veli, smiješno, oni su nekako... Bili su, u prvom redu, jako mladi. A u drugom redu, oni su vjerovali u tu pobjedu. I oni su ipak to sve s jedne bolje strane doživljavali. Tako da, nije to bilo... Koliko god je, recimo, ta Matić poljana posebno je nešto strašno bila. I imala ja fatamorganu, ne samo ona, većina njuh, jer su oni hodali po snijegu, kaj ja znam kak je to duboko bilo. Oni su taj snijeg prtili da bi uopće mogli hodati. Tako da je, ovaj, sve to skupa bilo ipak jako puno nekako prožeto velikim prijateljstvima, čak i veselim trenutcima, sa puno žalosnih trenutaka. Ali, i sa puno jako veselih. Tako da je ona te partizane to je njoj sve skupa u jednoj lijepoj uspomeni ostalo. Ta prijateljstva su bila doživotna, oni su jedan drugom život spašavali."

  • "U jednom od tih svojih puta u Zagrebu je bila kod familije Belić. Oni su stanovali... jedan veliki stan na Trgu maršala Tita i ovaj... To je bila njena prijateljica predratna i ona ju je pitala: "Čuj, jel me možeš primiti, jer, mislim, nemam gdje?" Po haustorima je spavala. "Kak ne, dođi." I ona je došla. Tu je cijela familija bila, svi su znali zašto je ona došla. A plus toga, u jednoj od tih soba, imali su njemačku telefonisticu. I moja mama je bila u sobi do. Oni su slavili rođendane, oni su, mislim, živjeli normalnim životom. I, mislim, ona kad se moglo, je bila i s njima za stolom. Inače ne, ne. Al oni su njoj otvorili srce i vrata. Stvarno. Nakon rata, ona je provela kod njih, ja ne znam, možda čak dva mjeseca. Možda čak toliko. Nakon rata, je moja mama nju proglasila Pravednikom među narodima. Nju i njezinu mamu. I mi smo bili u Yad Vashemu i vidjeli njezinu... Inače, to je baka od Peternela. To je život. Da. Uglavnom, to je bilo jedno od njezinih skrivanja."

  • "Da, Makabi je, ovaj, to je unutar židovske općine Zagreb bilo sportsko društvo koje je bilo izuzetno aktivno, veliko, jako, sve vrste sportova je imalo. I, ovaj, to je uzdržavao vlasnik tvornice Union, to je Kraš današnji, i to uzdržavao na način da su oni zbilja putovali na natjecanja, mislim, zbilja fantastično je opremio, cijelu tu. To je bilo u Palmotićevoj ulici. Pa recimo, jedno četiri-pet kuća niže, ovaj, nego što je sada Židovska općina, i tada je bila Židovska općina Zagreb, blizu križanja sa Đorđićevom. Ona je tu cijelu svoju mladost provela, i ona je bila natjecateljski gimnastičar, tako da je ona zaista sve svoje slobodno vrijeme trošila u Makabiju. Taj Makabi vodio je jedan čovjek vrlo, vrlo zdušno, ja se sjećam i kako se zove. Ja baš razmišljam da li da kažem kako se zove. Jer.. on je bio jako dobro plaćen, jako se dobro brinuo, jako dobre rezultate je postizao, a '41. je, među prvima obukao ustašku uniformu. Da. I to je bilo za njih sve zapanjujuće, zapanjujuće. On je vodio Makabi sve te godine, nije on došao, na dve-tri godine, on je sve te godine vodio Makabi i to sjajno, bio jako zadovoljan s plaćom, kontaktirao s roditeljima, kretao se u tom židovskom krugu, mislim. Ali.. Strašno, da. Među prvima."

  • Full recordings
Full recordings are available only for logged users.

Ljudi moji, ali mi nismo ni u kakvim zatvorima, ni u kakvim logorima, mi smo slobodni

Sanja Tabaković 2022
Sanja Tabaković 2022
photo: Dominik Janovský

Sanja Zoričić Tabaković rođena je u 31.03.1950. u Zagrebu. Kćer je Ive Zoričića, koji je hrvatskog podrijetla te Vere Zoričić, rođ. Schwabenitz, koja je bila Židovka, odgojena u tradicionalnoj židovskoj obitelji. Priča njezine majke, kao i iskustvo koju je njezina obitelj preživjela tijekom Drugog svjetskog rata jako je utjecala na nju. Svoje djetinstvo i mladost opisuje kao vrlo lijepo, ugodno i bezbrižno. Pohađala je židovski vrtić, a i tijekom kasnijeg školovanja, odlazila je u Židovsku općinu, gdje se družila s ostalim vršnjacima koji su se tamo okupljali. Sanja je, nakon završene osnovne škole i gimnazije, studirala pravo. Cijeli svoj radni vijek provela je kao sutkinja, prvo na Prvostupanjskom prekršajnom sudu, a zatim na Visokom prekršajnom sudu u Zagrebu. Članica je Židovske općine Zagreb te sudjeluje u upravljačkim strukturama općine. Bila je predsjednica Vijeća nacionalnih manjina Republike Hrvatske. Dugo godina bila je članica Savjeta Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac. Osnivačica je i voditeljica Šoa akademije, institucije koja provodi edukacije o Holokaustu, židovskoj kulturi i tradiciji te sličnim temama, za nastavnike i učenike. Predstavnica je židovske manjine u skupštini Grada Zagreba te se zalaže za unaprjeđenje položaja nacionalnih manjina u Hrvatskoj.